Razglednice s juga

Sjedimo suprug i ja na paÅ¡koj plaži Å imuni. Sezona joÅ¡ nije poÄela. Obala je skoro posve prazna. PokuÅ¡avam ne misliti ni na Å¡to, no uzalud. Malo dalje od nas, mjesto je zauzela preplanula žena s dvoje male djece predÅ¡kolskog uzrasta. Povela je i svoju mamu. Muž je, pretpostavljam, ostao doma. Ogoljene, ljude na moru vrlo je lako klasno razvrstati. Kad si polugol, ostaju samo maniri, a vladanje ove žene kaže da ni mrtva na plaži ne bi izvadila Argetu. Ona je preplanula, ali njezina djeca na sebi imaju tri sloja najjaÄeg SPF-a i obuÄena su od glave do pete. Nose male kaÄkete. Sunce im ne može ni primirisati.

Osjećam blagu iritaciju, ali poÅ¡to živim u Zagrebu, navikla sam. Tako barem mislim sve dok najmlaÄ‘e dijete ne krene neutjeÅ¡no plakati jer je mama nekud otiÅ¡la. Baka ne može niÅ¡ta. Vidi se da najradije ne bi bila tu. Djetetova majka se vraća. Klekne i potomka Ävrsto hvata u zagrljaj. PoÄinje ga ljuljati. Par slovenaÄkih turista, suprug i ja jedina smo joj publika, ali žena svejedno inzistira na melodrami. Djetetu stotinu puta glasno ponavlja, daveći ga: Nikad te neću ostaviti. Nikada! Nikada! Okrećem se da vidim jesu li kamere HRT-a negdje u blizini, ali nisu. Žena ljulja dijete kao krpenu lutku. Mizanscena su joj dalmatinski Å¡ljunak i konobarica u pozadini. U trenutku kad biste oÄekivali da na binu padne veliki crveni zastor, umjesto njega pada rampa trajekta Lastovo, teÅ¡ka deset tona, i to na trojicu Jadrolinijinih pomoraca u Malom LoÅ¡inju. Poginu sva trojica. End scene.

“Ružna stvar, to ste vi kad postanete turistaâ€, piÅ¡e Jamaica Kincaid u Malom mjestu (FMK, 2018), “ružna, prazna stvar, glupa stvar, komad Ä‘ubreta koji zastaje tu i tamo kako bi bacio pogled na ovo i okusio ono, i nikad vam neće pasti na pamet da ljudi koji naseljavaju ovo mjesto na kojem ste se vi zaustavili, ne mogu da vas podnesuâ€. Kincaid u svom eseju tvrdi da je svaki Äovjek potencijalni turist, ali da su neki ljudi suviÅ¡e siromaÅ¡ni da bi to postali. Autorica piÅ¡e o Karibima, ali sve Å¡to kaže odnosi se i na plavi Jadran. Turizam je ipak univerzalno zlo.

Za hrvatske prilike moramo, doduÅ¡e, revidirati pojam turiste, moramo ga proÅ¡iriti. Nije dovoljno ostati na razlici izmeÄ‘u domaćeg i stranog gosta, kako su nas mediji nauÄili da razmiÅ¡ljamo. Jasno je, na primjer, da je žena koju sam spomenula – turistkinja. Suprug i ja takoÄ‘er smo turisti na Jadranu. No i Å¡efa Jadrolinije, HDZ-ovca Davida Soptu, lako možemo prepoznati kao “komad Ä‘ubreta koji zastaje tu i tamoâ€. Nisu li upravo domaći Å¡efovi koji uniÅ¡tavaju brodogradnju, devastiraju obalu i Å¡ume – najomraženija vrsta fureÅ¡tije? Nakon Å¡to uniÅ¡te jednu lokaciju, firma ih premjeÅ¡ta drugdje, da nastave nesmetano raditi kvara. Nikad ne priznaju odgovornost. Nikad ne snose posljedice. Oni su, baÅ¡ poput turista – invazivna vrsta.

Lako bismo mogli napisati Äitav roman o poÅ¡asti naoružanih i bahatih talijanskih turista koji u Hrvatsku dolaze zbog krivolova, ali zaÅ¡to se ne bismo bavili i Josipom Rimac, Å¡kolskim primjerom privilegirane turistkinje koja ne mari za obalu? Poznata HDZ-ovka u svojoj politiÄkoj karijeri viÅ¡e je brinula za dobar provod i jedrenje, nego za dobrobit Hrvatske. Svi politiÄari i politiÄarke koji su u Hrvatskoj tek u prolazu (Grabar Kitarović, Sanader, Šuica) ružna su, prazna stvar, glupa stvar, komad Ä‘ubreta, kako bi to Jamaica Kincaid sažeto rekla.

Komad Ä‘ubreta najlakÅ¡e prepoznajemo po tome Å¡to hrvatsku obalu uopće ne može zamisliti bez sprege masovnog turizma i graÄ‘evinskog kriminala. Obalu koristi da zaradi, a Zagreb da pare opere. Stoga kad vidim bijesan auto splitskih registracija u Zagrebu (a taj je prizor sve Äešći), osoba za volanom ogoljena je kao na FKK plaži: toÄno se vidi da auto vozi hohÅ¡tapler koji je u Dalmaciji, isto kao i u Zagrebu – fureÅ¡t. Katamarani i trajekti lutaju oko jadranskih otoka poput stare željezarije, a Å¡efovi kupuju i voze ganc nova auta. Obitelji im ljetuju po tri mjeseca u vrhunski adaptiranim i privatiziranim hotelima i vilama, a javna infrastruktura propada. I dok se bogatuni tako vozikaju po Zagrebu i trguju nekretninama, na jugu svaki suhozid malo po malo postaje armirani beton, a užasna graÄ‘evinska buka tuÄe nas sve odreda po glavi, kao malj. Lokalno Ä‘ubre za eure postaje stranac, a onda drugim strancima prodaje ćaćovinu da može sjesti za bolji volan i odjezditi dalje, možda baÅ¡ za Bruxelles. Nije se metar kvadratni u Splitu sam od sebe popeo na 8500 eura. Zna se! Da bi podigli cijenu kvadrata, Ä‘ubrad su pustila rampu da padne.

Nakon nesreće u kojoj su smrtno stradala trojica pomoraca, problemi s Jadrolinijom samo su se nastavili (bez dodatnih ljudskih žrtava, na svu sreću). Svaki sljedeći incident vraćao me na turistiÄke izjave Davida Sopte, koji je naravno ostao na Äelu Jadrolinije, kako mu je žao Å¡to je smrt pomoraca “jednostavno malo zasjenila†dobre rezultate aka nabavku pet katamarana, te da se treba koncentrirati na sezonu “jer to je glavna misija ove firmeâ€. Jezik koji HDZ-ovac koristi posve je dehumanizirajući. Tri ljudska života postaju drugorazredna tema u odnosu na pet novih plovila. U hijerarhiji firme, prvenstvo nad radnicima imaju rezultati, misija i sezona. Profit je vredniji od ljudskog života, poruÄuje nam stranaÄki kadar.

Sezona je u meÄ‘uvremenu postala Å¡lagvort za pljaÄku, ali ne onu na koju svi pomislite kad se spomene jadranska obala. Zaboravite na fotografije skandalozno visokih raÄuna za kavu i jelo, koje nam hrvatski mediji ljeti prodaju kao vijesti. Turizam je organizirana pljaÄka hrvatskog primorja. O toj pljaÄki govorim. Ali da bi pisali o udruženom kriminalnom pothvatu zvanom sezona, novinari ne bi trebali ispijati kave na Stradunu, već bi se nekom dobro morali napiti krvi u Zagrebu. No kako samo sirotinja u sezoni ostaje kući da tužno razmiÅ¡lja o životu, svi drugi jedva Äekaju postati veseli turisti, ukljuÄujući intelektualce i novinare lijeve provenijencije. ÄŒitav Zagreb svoje politiÄko i kulturno djelovanje ljeti ostavlja doma da bi ljeÅ¡kario na plaži, a teÅ¡ko je sa Å¡ugamana kritiÄki pisati o turizmu. Treba, dakle, iskoristiti zimu, kad smo svi jednako u depresiji, da se obraÄunamo s masovnim turizmom od kojeg se nikad nitko nije odmorio.

ÄŒim prestanemo pojam turizma uzimati zdravo za gotovo, kao pozitivnu stvar, odjednom postaje jasno da Dalmacija nije raj koji kvare neljubazni konobari i loÅ¡a restoranska ponuda, već pakao u režiji lokalnih politiÄara i investitora koji ljude svode iskljuÄivo na ugostiteljske uloge konobara, pomoraca i kuhara. Osobno, bila bih najosornija konobarica u Äitavoj Dalmaciji da mi je konobarenje jedina opcija da zaradim kruh! Uostalom, to Å¡to je netko roÄ‘en na jugu, ne znaÄi odmah da je stvoren za uslužne djelatnosti. Pogledajte samo otoÄane! Ponekad mislim da su otoÄani jedini ljudi u Hrvatskoj koji su veći mizantropi od mene. Kontinentalci olako zaboravljaju na sipino crnilo u dalmatinskoj duÅ¡i jer stvarna, melankoliÄna slika juga ne odgovara banalnim razglednicama koje nam svake godine pod nos gura zagrebaÄko medijsko žutilo. U Å¡tampi Dalmatinci nikad nisu potlaÄeni, već su uvijek redikuli i gramzivi primitivci, topovsko meso HDZ-a. I Å¡to je najgore, Dalmacija sama poÄinje živjeti tu laž. Spremno je prihvaća. A onda se ta ružna slika obale reflektira i na Zagreb koji takoÄ‘er postaje oduran.

“PokuÅ¡ao otrovati dijete otrovom za glodavce kod Trogira. Uhićen jeâ€, glasi nedavna vijest iz Dalmacije. Svaka vijest koju otvorim prikazuje jug Hrvatske kao bal budala. PovjesniÄar umjetnosti i konzervator Cvito Fisković ovako je pisao o Trogiru prije viÅ¡e od 60 godina: “Malarija i bijeda su nestale, klasne razlike izmeÄ‘u plemstva i puka izumrijeÅ¡e, zvona su sve tiÅ¡a, staro narjeÄje sustaje, ali su ljeti na pliÄacima mladenaÄke igre buÄne, a zimi pod gredama starih prizemlja u mirisu peÄene ribe razgovori najmlaÄ‘ih su sve prisniji, pothvati sve smioniji, ljubavi sve Äulnijeâ€. Mnogo toga se u meÄ‘uvremenu promijenilo. Malarija je možda nestala, ali bijeda se vraća. Klasne razlike takoÄ‘er. Dalmatinci se ljeti nemaju kad zabavljati u plićacima jer su turizmom upregnuti u hrvatski proraÄun. Zima u Trogiru? Nema zime u Trogiru jer Trogir kao i ostatak Dalmacije zimi ne postoji. Osim, naravno, ako netko ne ide ubiti dijete miÅ¡omorom.

PljaÄka jadranske obale odvija se neprestano već desetljećima, i nije zapoÄela s Hrvatskom demokratskom zajednicom, iako se Äini da je upravo ta stranka glavni izvoÄ‘aÄ svih sumnjivih graÄ‘evinskih radova danas. U svom tekstu Za urbanistiÄku cjelinu KorÄule (1955), u kojem se zalaže za obnovu starih korÄulanskih kuća, Fisković upozorava da se “ne treba spoticati na sitne koristi koje pojedinci ‘uživaju' u ovoj zapuÅ¡tenostiâ€. No on u tom trenutku lako može apelirati na splitski UrbanistiÄki ured i Konzervatorski zavod Dalmacije da zaÅ¡tite javni interes. Nažalost, kad vrijeme premotamo 70 godina unaprijed, zavrÅ¡imo s bijelim PVC prozorima na KliÅ¡koj tvrÄ‘avi, koji bi ostali montirani na baÅ¡tinu iz stoljeća petog, da se ljudi pojedinaÄno nisu pobunili i napali HDZ-ovog gradonaÄelnika Jakova Vetmu da ih makne. Da je izvoÄ‘aÄima radova imalo stalo do Klisa, ne bi im palo na pamet da koriste plastiÄnu stolariju, ali sitne turistiÄke koristi razgraÄ‘uju Hrvatsku kamen po kamen. UrbanistiÄkog planiranja koje bi te interese držalo pod kontrolom – viÅ¡e nema. Sad imamo HDZ i Ministarstvo turizma da se pobrinu za “obnovuâ€.

Suprug i ja zadnjih nekoliko godina ljetujemo u Pagu kod barba Tonija i tete Ruže. Od njih vrlo jeftino iznajmimo malu sobu s kupaonom, bez kuhinje. Uvijek ljetujemo izvan sezone zbog nižih cijena, da izbjegnemo vrućine, ali i zbog ptica. Pag naime ima divne ornitoloÅ¡ke rezervate – Veliko, Malo i Kolansko blato u kojima možete promatrati vrste kojih na kontinentu nema. No zadnji put kad smo otiÅ¡li na jednu od uobiÄajenih ptiÄarskih lokacija blizu Kolana, doÄekalo nas je gradiliÅ¡te: netko je uz samu obalu krenuo dizati ekskluzivno vikend-naselje. A kad idete dalje, prema Lunu, koji ima prekrasne i vrlo stare masline, prolazite kroz Novalju potpuno deformiranu novogradnjom. Ne znam kako bih uopće mogla opisati dojam koji taj kulturocid ostavlja u minimalistiÄkom krajoliku Paga. Ima neÅ¡to jezivo u tome kad dvogledom tražite blistave ibise i morske kulike, a ugledate beton i izgorjele turistiÄke guzice.

Naslov vijesti koju sam proÄitala na portalu morski.hr, govori sve: “Grad Novalja sadnju maslina od 45 eura, plaća 1186 eura po komadu? HDZ-ov gradonaÄelnik pojaÅ¡njava (…)â€. No trebaju li nam stvarno viÅ¡e ikakva objaÅ¡njenja? Mislim da su stvari, sad kad nam sezonsko sunce ne prži mozak, i viÅ¡e nego jasne. Par maslina ne može sakriti HDZ-ove “dobre rezultateâ€. Ni u Novalji, niti bilo gdje drugdje.

Problem devastacije ne odnosi se, naravno, samo na Dalmaciju. Prije viÅ¡e od Äetrdeset godina Srebrenka Iveković-Marinović i Berislav ValuÅ¡ek upozoravali su na sustavno uniÅ¡tavanje Opatije. U novinskom tekstu TuristiÄka kraljica i patuljci iz kulture (Danas, 18. 5. 1982.) iznijeli su niz problema koji hrvatsku obalu muÄe i dan-danas. Autorski dvojac objaÅ¡njava Jugoslavenima da su arhitektura i zelenilo osnovne karakteristike Opatije po kojima se ona razlikuje od ostalih destinacija, te da su upravo to zelenilo i ta prepoznatljiva arhitektura postali “metom strijelaca s miÅ¡lju kratkog dometaâ€. Po njima se devastacija okoliÅ¡a može samo kratkoroÄno isplatiti. Na koncu će sva ta silna ruÅ¡enja i adaptacije znaÄiti nestanak opatijske originalnosti, Å¡to se naravno obistinilo. U tekstu oÅ¡tro napadaju hotel Admiral koji umjesto galerijskog prostora u tom trenutku ima tri salona za televiziju: “Taj hotel je i kao arhitektura dobar primjer razine svijesti moćnikaâ€. Admiral se po njima teÅ¡ko uklapao u okolinu, a simbolizirao je nove neprimjerene gradnje i nadogradnje koje “gotovo listom polako, ali sigurno razaraju tkivo historijskog jedinstva opatijskih vila, palaÄa i hotelaâ€.

Vrijedi primijetiti da su oni, koji su se joÅ¡ za vrijeme Jugoslavije borili protiv devastacije obale i divlje gradnje, mahom bili povjesniÄari umjetnosti i konzervatori, dakle ljudi koji odliÄno znaju o Äemu govore. Nasuprot njima imamo takozvane “patuljke iz kultureâ€, koji pogoduju investitorima i miÄu kulturna znamenja (poput natpisa “Maraska†u Zadru), da bi priobalni gradovi izgledali Å¡to sterilnije i impersonalnije. Tim komadima Ä‘ubreta kriminal služi da se “kulturno†distanciraju od siromaha. Jasno je da, u sluÄaju Hrvatske, turizam produbljuje klasne razlike i promovira segregaciju graÄ‘ana koji si ne mogu priuÅ¡titi odlazak na odmor, odnosno nadogradnju. Istovremeno, kako se njegova životna sredina sve viÅ¡e pretvara u grdu i ekskluzivnu turistiÄku destinaciju, tako se izbor lokalnog stanovniÅ¡tva sve viÅ¡e sužava. Mogu birati da ostanu siromaÅ¡ni, ili da postanu dio firme. Mislim da taj izbor izmeÄ‘u dva zla odliÄno objaÅ¡njava popularnost HDZ-a u Dalmaciji.

Jug Hrvatske nije, meÄ‘utim, devastiran samo graÄ‘evinski. UniÅ¡ten je i kulturno. “Patuljci iz kulture†koje spominju ValuÅ¡ek i Iveković-Marinović, ne samo da su decenijama neprimjereno gradili, već su tom nakaradnom novogradnjom ruÅ¡ili kulturu u kojoj su ljudi stoljećima kontinuirano odrastali i živjeli. Diskurs o hrvatskom primorju, o Jadranu, o Mediteranu općenito, sveden je na polupismene novinske Älanke o trovanju djece i Željku Kerumu. Od stvarnog mjesta za život, primorje je zimi postalo groblje praznih nekretnina. TuristiÄka novogradnja raselila je lokalno stanovniÅ¡tvo. Paralelno s bijesnim vozilima, jug se u Zagrebu ukazuje i u vidu kasirki, frizerki i radnika_ca u kulturi. Mnogi s juga bježe u Zagreb da prežive jer turizam melje sve pred sobom, pa tako i normalan život. Istrijani i Dalmatinci prinuÄ‘eni su živjeti u glavnom gradu, a onda ta prinuda od Zagreba Äini mjesto koje preziru. Ono Å¡to je, po meni, dugoroÄno rjeÅ¡enje ovog problema jesu visoki porezi na nekretnine i, joÅ¡ važnije, decentralizacija Hrvatske. Znamo, nažalost, da visokih poreza na nekretnine neće biti sve dok stranci ne postanu lokalci, odnosno dok ne pokupuju sve Å¡to se kupiti i adaptirati može. Kad njihovi glasaÄi prodaju svu ćaćovinu turistima, tek će onda HDZ stvarno udariti namete.

Isto kao i porez na nekretnine, i decentralizacija je postala nužna, ne samo za opstanak Dalmacije, Kvarnera i Istre. Beneficije bi iÅ¡le u oba smjera jer kao Å¡to je Dalmacija, na primjer, mrtva zimi, tako je i Zagreb užasno mjesto za život ljeti. Kad bismo hrvatskom primorju dopustili autonomiju u odnosu na glavni grad, Zagreb bi napokon izgubio titulu dežurnog zlikovca. Grad Zagreb mora, kao prvo, prestati svojatati obalu i raspolagati njome kao da je Velebit samo malo veća Medvednica. To odvajanje bilo bi mu podstrek da osmisli bolje sezonske sadržaje i otvori graÄ‘anstvu bazene koji svakog ljeta idu na remont i po najgorim vrućinama budu zatvoreni za javnost. Drugo, Hrvatska izgleda drugaÄije ako je gledate s juga i tu razliÄitu perspektivu treba njegovati i poÅ¡tovati. “Krajevi su ljudi a ljudi su krajeviâ€, citira MatoÅ¡a vodiÄ kroz zagrebaÄka izletiÅ¡ta iz 1969. godine. Na popisu tih izletiÅ¡ta nema jadranske obale. Nabrojana su samo ona mjesta koja su Zagrebu geografski blizu i kulturoloÅ¡ki bliska. Umjesto Kvarnera i Istre, navedene su Slovenija i Slavonija.

No najvažniji razlog zbog kojeg bi se valjalo kolektivno boriti protiv turistiÄkog poriva za Jadranom jesu klimatske promjene. Globalno zatopljenje glavna je toÄka konvergencije izmeÄ‘u turizma i graÄ‘evinskog kriminala, ali mainstream mediji ne piÅ¡u rado o tome. ProÅ¡le se godine dogodio pomor dagnji u Malostonskom zaljevu. ÄŒini mi se da ta užasna vijest uopće nije odjeknula. Dijelom zato Å¡to se visoka temperatura mora uzima u obzir samo kad govorimo o turistiÄkom ugoÄ‘aju, a dijelom stoga Å¡to turisti obiÄno ne vole muÅ¡ule, već preferiraju mesna jela na kakva su inaÄe navikli. Jug Europe sve je topliji. Požari su sve uÄestaliji i sve dugotrajniji. Ljudi kojima je stalo upozoravaju na manjak pitke vode u sezoni, pogotovo u onim mjestima Äija infrastruktura ne može, objektivno, podnijeti sva ta silna noćenja kojima se pumpa državni proraÄun. Jadranska obala neizrecivo je blago, ali to blago nije beskrajno. ÄŒine ga prirodni resursi i ljudi koje hrvatsko druÅ¡tvo nemilice troÅ¡i masovnim turizmom. ZnaÄi li to da se trebamo ubuduće posve odreći mora? Naravno da ne!

NaÅ¡ odnos s Jadranom ne mora nužno biti turistiÄki, da bismo u njemu uživali. “Ležim na toplom pjeÅ¡Äanom sprudu sjevernog Jadrana i promatram igru pamuÄnih oblaka nad Vrbnikomâ€, piÅ¡e Gustav Krklec. Krklec na Krku leži i sanjari, kako kaže, “na svjetlucavom, iskriÄavom srpanjskom pjeÅ¡Äanom saguâ€, željan samoće koju remeti graja koja ga okružuje, turistiÄka vreva koja “zaobilazi sve druÅ¡tvene konvencije i ustaljene obiÄaje druÅ¡tvaâ€. Iako i Krklec u svom tekstu napisanom za zagrebaÄki Vjesnik 1958. godine, citira skitnicu MatoÅ¡a: “Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacijeâ€, pisac ne gleda blagonaklono na strane turiste koji upravo otkrivaju Jugoslaviju. Epizodni susret sa strancem iz zapadne Europe, koji Jugoslaviju ignorantski smjeÅ¡ta iza željezne zavjese, stavlja nam do znanja da se Krklec ne smatra turistom. On leži na sprudu, ali taj sprud je takoÄ‘er dio Jugoslavije. Pisac nije doÅ¡ao na Jadran da se odmori od politike jer jadranska obala nije imaginarna, eskapistiÄka lokacija, a ni ljeÅ¡karenje bome nije apolitiÄno. Å to se u meÄ‘uvremenu desilo da se naÅ¡e poimanje juga tako radikalno promijenilo, da smo plavi Jadran toliko iznevjerili? Masovni turizam i graÄ‘evinski kriminal posrali su se na sve nas. Eto, to nam se desilo. Desila su nam se Ä‘ubrad, govna i njihova firma.

Jug Hrvatske pun je glazbenih festivala i dogaÄ‘aja kojima nitko od lokalnog stanovniÅ¡tva ne može prisustvovati jer su organizirani iskljuÄivo za strance. Dubrovnik je postao ekskluzivna destinacija za Amerikance i bogate turiste. Ako im pristup javnim plažama nije doslovno onemogućen ilegalnim betoniranjem i koncesijama, onda su hrvatski graÄ‘ani vrlo Äesto cjenovno izgurani s obale. Nisu, dakle, sve prepreke fiziÄke. Puno njih spada u sferu kulture, gastronomske na primjer. Ljeti je u Zagrebu jako teÅ¡ko kupiti svježu morsku ribu. Mislila sam da sva riba ostaje Dalmatincima, ali onda sam u razgovoru s njima shvatila da ni njima nije lako dostupna. KorÄulanska ljetna Å¡kola u organizaciji Praxisa, narodni zborovi na Hvaru, dubrovaÄki seminari o socijalizmu i pitanju klase, na kakvim su se okupljenima obraćali Miko Tripalo i drugi hrvatski filozofi i komunisti, stvar su proÅ¡losti. Kulturna djelatnost Dalmacije svedena je na amatersku proizvodnju suvenira. Umjesto da ljeti kritiÄki Äitamo Palmotićevu Gomnaidu (koja nikad nije bila aktualnija), bavimo se doslovnim govnima koja se izlijevaju po plažama!

Na kraju, vratimo se na poÄetak mog teksta, na iritaciju koju sam osjetila gledajući kako mi tuÄ‘e prenemaganje kvari vidik. PonaÅ¡anje turista vrlo je teatralno, zato Å¡to ono, kako je Krklec primijetio, “zaobilazi sve druÅ¡tvene konvencije i ustaljene obiÄaje druÅ¡tvaâ€. Ja sam u onom melodramatiÄnom, filistarskom zibanju djeteta, u sebiÄnoj, performativnoj ljubavi majke prepoznala obrazac koji u Hrvatskoj susrećem i u odnosima koji su dnevnopolitiÄki, a ne samo obiteljski. Hrvatska politika ispražnjena je mahom od realnih odnosa i svedena na imaginarno rodoljublje koje ljulja hrvatsku javnost kao da je umiruje i Å¡titi od neprijateljskog svijeta. No pravi, unutarnji neprijatelj kako bi stari jugoslavenski komunisti rekli, jest upravo taj stisak, to zibanje koje nas uljuljkuje u lažni osjećaj sigurnosti. Mislim da je iz mog teksta jasno Äiji je taj stranaÄki stisak koji nas davi, koji nam svima radi o glavi. Da bismo mu se oteli, prvo moramo osloboditi Dalmaciju, a onda će ona osloboditi Zagreb. Poslije ćemo lako.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.